Od početaka do Revolucije 1848. godine

Počeci - o Keltima, Rimljanima i seobi naroda

Prvi koji su došli na ove prostore kako bi tu i ostali, bili su oko 400. godine prije Krista Kelti, narod s visokorazvijenom kulturom koja je od posebnog značaja sve do danas. Na prostoru koji obuhvaća dijelove današnje Austrije osnovali su svoja naselja i razvili bogatu kulturu. 500 godina kasnije došli su Rimljani i izgradili nekoliko vojnih logora, od kojih se jedan pod nazivom Vindobona nalazio na području današnjeg Beča. Već tada se keltska kultura miješala s kulturom rimskih vojnika, trgovaca i zanatlija.

Nakon odlaska Rimljana otpočinje ono što je u povijesti poznato kao "seoba naroda". Razni narodi su se tijekom sljedećih petsto godina kretali kroz Europu, pa tako i kroz prostor današnjeg Beča: Markomani, Goti, Langobardi, Slaveni i mnogi drugi. Naselje je prvi put spomenuto 881. godine pod imenom "Venia".

Rani Beč - na putu od naselja do grada

Sljedeća prekretnica za Beč proizašla je iz ukupne austrijske povijesti: 976. godine područje zapadnog dijela Donje Austrije postaje pogranična obrambena oblast protiv naroda koji nadiru s Istoka, a 996. godina bilježi se kao godina nastanka Austrije, koja se po prvi put u dokumentima spominje pod nazivom "Ostarrichi". Gospodari na području oko današnjeg Beča bili su vojvode iz plemićke loze Babenbergovaca, koji oko 1150. godine svoju rezidenciju premještaju u Beč. Beč tako konačno dobiva rang grada sa svim povlasticama. Od konca 12. stoljeća dolazi do prvog velikog proširenja grada koji se zatim prostire otprilike do današnje Ringstraße.

Novi vladari: Habsburgovci - Novo rivalstvo: Osmansko Carstvo

1273. godine na povijesnu pozornicu stupa praotac svih kasnijih Habsburgovaca, Rudolf I. Habsburški, kao rimsko-njemački kralj čija će dinastija više od 600 godina biti tijesno povezana s Austrijom i određivati njezinu sudbinu, pa tako i razvoj grada Beča. Beč postaje prijestolnica Svetog Rimskog Carstva. Do 1500. godine izgled grada se znatno mijenja, dolazi do procvata gospodarstva, trgovine i kulture, a s osnivanjem Bečkog sveučilišta 1365. godine polaže se i kamen temeljac za znanost i duhovni napredak u narednim stoljećima.

Beč se kao srednjovjekovni grad morao boriti s brojnim problemima kao što su kuga, najezde skakavaca i veliki požari. Vatrena stihija je 1326. godine uništila gotovo dvije trećine grada. Vrlo loše sanitarne prilike nastojalo se popraviti izgradnjom prve kanalizacije 1389. godine, važnom mjerom u borbi protiv epidemija poput kolere, dizenterije ili kuge.

Kao glavni grad i prijestolnica Beč je, međutim, bio i cilj ratnih osvajanja od strane rivalizirajućeg Osmanskog Carstva koje se širilo, uslijed čega je tijekom dva stoljeća dolazilo do brojnih ratnih sukoba koji su odnijeli mnogo žrtava. Nakon osvajanja Ugarske osmanlijska vojska 1529. godine po prvi put stoji pred vratima Beča. Beč koji nije imao mnogo ljudstva za svoju obranu ipak uspješno pruža otpor i opravdava svoju ulogu granične utvrde. Zbog iskustava iz ove 1529. godine utvrdne zidine se proširuju u obrambeni bedem. Koliko je važna bila ta mjera pokazalo se 1683. godine, kada dolazi do Druge turske opsade koja je trajala tri mjeseca i u kojoj je 200.000 vojnika pod zapovjedništvom velikog vezira Kara Mustafe stiglo pred Beč. Grad se ponovo uspio obraniti. Konačni mir s Osmanskim Carstvom postignut je 1718. godine sklapanjem Požarevačkog mira. Zatim slijedi dugo razdoblje plodonosnih privrednih odnosa, veliki dio trgovine s Orijentom odvija se preko Beča, a u to vrijeme pada i dolazak prvog turskog veleposlanika. Grad obuzima prava turkomanija: počevši od mode "alla turca"(nijedna bečka dama nije izlazila iz kuće bez turbana) pa do Mozartovih opera nadahnutih orijentalnim motivima. Ubrzo se osniva Orijentalna akademija, današnja Diplomatska akademija, na kojoj su turski jezik i kultura bili obavezni predmet za buduće diplomate.

Beč postaje blistavi barokni carski grad

Sliku Beča u 18. stoljeću obilježava barok. Grad oko 1700. godine broji oko 80.000 stanovnika. Postoje već i prvi propisi o gradnji, jer zgrade trebaju odgovarati slici grada. Beč doseže vrhunce baroknog graditeljstva prije svega za vrijeme vladavine cara Karla VI. i njegove kćeri nadvojvotkinje Marije Terezije, kraljice Ugarske i Češke, jedne od velikih vladarskih ličnosti austrijske povijesti. Iako je izvršila mnoge reforme, nikada se nije odmakla od slike apsolutnog vladara po Božjoj milosti, što je učinio njezin sin Josip II. koji je pokušao ostvariti ideje prosvjetiteljstva.

Sve vladarske ličnosti baroka stoluju u Beču, najvećem gradu Habsburškog Carstva. Beč za tadašnje uvjete ubrzano raste, tako da sredinom 18. stoljeća u gradu i predgrađima unutar takozvanih linijskih bedema (današnji Gürtel) živi oko 200.000 ljudi, a Beč zauzima četvrto mjesto po veličini među europskim gradovima. Beč postaje i europsko kulturno središte, 1762. pred Marijom Terezijom svira šestogodišnji Wolfgang Amadeus Mozart …

Prvi "austrijski car" i Bečki kongres

Posljednja decenija 18. stoljeća obilježena je revolucijom u Francuskoj 1789. godine, koja ostaje bez utjecaja na Beč. Nakon cara Josipa II. koji je bio sklon reformama ponovo se uspostavlja apsolutistički način vladanja. U Francuskoj nakon revolucionarnih previranja na vlast dolazi Napoleon, koji se proglašava carem i potom određuje sudbinu velikog dijela Europe. U nizu vojnih pohoda Napoleon dva puta zauzima Beč, 1805. i 1809. godine, i oba puta rezidira u dvorcu Schönbrunn.
Godine 1804. car Franjo II. iz protesta zbog Napoleonove carske titule proglašava Austrijsko Carstvo, a 1806. godine se odriče krune Svetog Rimskog Carstva njemačke nacije čime se okončava viševjekovna veza između Austrije i Njemačkog Carstva.

Nakon Napoleonovog konačnog poraza Beč je, kao "novi" carski grad, mjesto u kojem se održava jedan izuzetno značajan događaj: Bečki kongres 1814/15. Na ovom skupu država- pobjednica otvara se put ka novom uređenju Europe. Skupu predsjedava austrijski državni kancelar Metternich koji će u narednim godinama postati simbol reakcionarne politike u Austriji.

Bidermajer i predožujsko doba - revolucionarna godina 1848.

Epoha bidermajera bila je u carskom gradu Beču razdoblje koje se još i danas predstavlja kao "staro dobro vrijeme", iako to ne odgovara činjenicama. Nastaje građanska klasa koja je politički obespravljena, ali daje ton kulturnom životu. Javno mnijenje je bilo kontrolirano sveobuhvatnom cenzurom.

Nasuprot želji za zabavom, idiličnosti kućnog života i brojnim klišeima jasno su se vidjele i prve naznake budućeg prevrata. Zato se ta epoha naziva i "predožujsko doba", čime se ukazuje na revoluciju u ožujku 1848. godine. Beč je u to vrijeme ubrzano rastao, tako da je stanovništvo s 250.000 stanovnika 1800. godine za samo nekoliko desetljeća poraslo na pola milijuna. Cijena tog brzog rasta bila je visoka. Zbog sve većeg značaja industrije niži slojevi gradskog stanovništva postajali su sve siromašniji, što je bio jedan od uzroka Revolucije 1848. godine. Iako su reformski pokreti ugušeni grubom silom, ipak su učinjeni i neki ustupci. Revolucija je Beču donijela komunalnu samoupravu, odnosno autonomiju, što je predstavljalo važan korak na njegovom razvojnom putu ka velegradu.

Od 1848. godine do danas

U Beču je službeni jezik njemački. Na ovoj internet-stranici Vam nudimo osnovne informacije na maternjem jeziku. Aktualiziramo ih redovno, iako se to ne dešava uvijek odmah poslije nastalih izmjena, tako da ne garantujemo za potpunost i tačnost. Ukoliko imate dodatnih pitanja molimo Vas da s Magistratom stupite u kontakt po mogućnosti na njemačkom jeziku. Za sadržaje na ovoj stranici odgovorna je:
Grad Beč | Komunikacija i mediji (Magistratsko odjeljenje 53)
Formular za kontakt